Pokrajinski zavod za zaštitu prirode

geoportal
Zbrinjavanje
UNESCO – Man and the Biosphere Programme
restore4Life projekat
coopMDD projekat
logo-lifeline-mdd

INFORMATOR O RADU PZZP

INFORMATOR O RADU PZZP

Događaji

Jun 2022
pon uto sre čet pet sub ned
1
2
3
4
5
Nema slike
Svetski dan zaštite životne sredine je dan koji se obeležava u celom svetu svakog 5. juna kroz razne aktivnosti i kampanje, sa cilјem da se skrene pažnja javnosti na brojne ekološke probleme i potrebu očuvanja životne sredine. Datum 5. juni je odredila Generalna skupština UN jer se tog dana održala Konferencija o zaštiti životne sredine u Stokholmu 1972. godine. U svetu se na ovaj dan pokreću brojne aktivnosti u koje je uklјučena javnost, a koje propagiraju odgovorni odnos prema okruženju. U pomenute aktivnosti se jednako uklјučuje i vladin i nevladin sektor.
Datum :  nedelja, 05 jun 2022
6
7
8
Nema slike
Svetskog dana okeana podsećamo se na vitalnu ulogu mora i okeana za nas same pa i celu Evropu i svet. Iako nije zvanično proglašen od strane Ujedinjenih nacija, svetski Dan okeana se slavi svakog 8. juna i to od 1992. godine, pošto je taj datum utvrđen na samitu u Rio de Žaneiru. Ovaj dan je prilika da se slavi svetski okean i naša lična povezanost sa morem. Svetski okean je neophodno čuvati iz mnogo razloga, a najvažniji među njima su sledeći: on proizvodi najveći deo kiseonika koji udišemo pomaže ljudima da se prehrane reguliše našu klimu čisti vodu koju pijemo predstavlja izvor mogućih lekova
Datum :  sreda, 08 jun 2022
9
10
11
12
13
14
15
16
17
Nema slike
Dan borbe protiv isušivanja i poplava
Datum :  petak, 17 jun 2022
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
Nema slike
Dan Dunava je integralni deo saradnje podunavskih zemalja i proslavlja se u svih četrnaest zemalja potpisnica Međunarodne konvencije o zaštiti Dunava, kako bi se podigla svest za očuvanje reke kod što većeg broja pojedinaca i kako bi se apelovalo na racionalnu upotrebu vodenih resursa. U zemljama širom Evrope inicijator obeležavanja Dana Dunava je Međunarodna komisija za zaštitu reke Dunav (International Commission for Danube Protection – ICPDR), čija je misija da promoviše i koordinira održivo i integralno upravljanje vodama, uključujući i zaštitu, poboljšanje i racionalnu upotrebu voda.
Datum :  sreda, 29 jun 2022
30
logo-pannoneagle

PZZP je član IUCN-a

IUCN
wwf-logo

WWF - FOND ZA ZAŠTITU PRIRODE

SRP “Zasavica” se nalazi na području Mačve, istočno od reke Drine i južno od reke Save, na teritoriji opština Sremska Mitrovica i Bogatić. Svojim krivudavim tokom dužine 33,1 km zauzima prostor između naselja Crna Bara, Banovo Polje, Ravnje, Radenković, Zasavica, Salaš Noćajski, Noćaj i Mačvanska Mitrovica, posmatrano od izvorišta vodotoka do njenog ušća u reku Savu.

Ramsarsko područje obuhvata područje specijalnog rezervata prirode «Zasavica» i njegovu zaštitnu zonu. Na središnjem delu rezervata, u regionu atara sela Ravnje, sela Zasavice i Salaša Noćajskog, granica obuhvata ramsarskog područja koja do tada obuhvata tok reke, širi se i na priobalje obuhvatajući šume i njive potezu Bostaništa, tršćake i šume na potezu Vrbovac, impozantan pašnjak Valjevac sa tršćacima uz Zasavicu, kao i priobalne tršćake, njive i šume Sadžaka. Zaštitna zona čini pojas oko samog rezervata prirode, u načelu prateći visoku obalu vodotoka, osim na zapadnom delu rezervata, gde se zaštitna zona proširuje i obuhvata područje Široke bare, Prekopca, Jovače, Luga, bare Ribnjače, Drenovu gredu i baru Jovaču. Najveće mesto u neposrednom okruženju i regionalni centar je Sremska Mitrovica.

Prostorom dominira rečni ekosistem, koga čini rečica Zasavica i pritoka Batar u ukupnoj dužini od 33,1 km. U ekološkom nizu smenjuju se vodeni i močvarni ekosistemi sa fragmentima poplavnih livada i šuma. Zasavica se podzemnim putem napaja vodom iz reke Drine i gravitaciono sa planine Cer. Pripada Crnomorskom slivu i jedno je od poslednjih izvorno očuvanih močvarnih područja u Srbiji.

Zasavica i njeno priobalje zaštićeni su kao Specijalni rezervat prirode «Zasavica» 1997. godine. Ukupna površina rezervata je 835 ha, u režimu zaštite II stepena, a zaštitna zona iznosi 1078 ha. Osnovno obeležje biljnog sveta predstavljaju ugrožene i zaštićene vodene i močvarne biljne vrste, kao testerica (Stratiotes aloides), koje grade specifične i retke zajednice. Šumska vegetacija je je predstavljena hidrofilnim šumama poljskog jasena, topole, vrbe i crne jove. Za dve vrste, biljku aldrovandu (Aldrovanda vesiculosa) i ribu mrgudu (Umbra krameri) Zasavica je jedino stanište u Srbiji. Prirodni uslovi u vodotoku Zasavica uslovili su da je ovaj prostor naseljen mnogim retkim biljnim i životinjskim vrstama, gde se izdvaja prisustvo jezičastog ljutića (Ranunculus lingua), rebratice (Hottonia palustris), močvarne koprive (Urtica kioviensis), slatkovodnog sunđera (Spongilla lacustris), retke vrste oligohete (Rynchelmnis limnosela), podunavskog mrmoljka (Triturus dobrogicus), patke njorke (Aythya nyroca) i vidre (Lutra lutra). U rezervatu je uspešno realizovan Projekat reintrodukcije dabra (Castor fiber) u Srbiju. U okviru programa očuvanja autohtonih rasa stoke, ovde se na otvorenom pašnjaku gaje svinje mangulice i podolska goveda. Očuvanost izvornih pejsaža, autentična folkorna obeležja i kulturno-istorijski spomenici predstavljaju Zasavicu kao jedinstvenu i zaokruženu turističku celinu.

Zasavica predstavlja jedino stanište u Srbiji za 16 životinjskih vrsta iz grupa Hydroacarina, Ostracoda, Rotatoria, Curculionidae.

Zasavica je značajno područje za opstanak retkih životinjskih vrsta, dabra Castor fiber, mrgude Umbra krameri i malog vranca Phalacrocorax pygmeus, u nepovoljnom periodu životnog ciklusa. Tokom zime, dabru reka obezbeđuje utočište, a priobalna zeljasta i drvenasta vegetacija dovoljne izvore hrane. Mrguda nepovoljan zimski period provodi hibernirajući u mulju Zasavice. Malim vrancima Zasavica je važno odmorište tokom prolećne seobe.

Socijalni i kulturni život lokalnog stanovništva u naseljima u okruženju Zasavice kako nekad tako i danas, odvija se u sprezi sa ekološkim karakterom ovog područja. Život naroda na ovim prostorima vezuje se za vlažna staništa pre svega kroz ribolov i uzgoj stoke, i datira daleko u prošlost.

Gornje Podunavlje je jasno omeđen i kompaktan ritski kompleks. Nalazi se na krajnjem severozapadu Srbije, na granici sa Mađarskom i Hrvatskom, neposredno se naslanjajući na ramsarska područja u ovim zemljama, Gemenc i Kopački rit, sa kojima čini ekološki jedinstvenu celinu. Nalazi se u severozapadnom delu Bačke na plavnom području gornjeg toka Dunava kroz Srbiju sa njegove leve strane od 1367 do 1433 rečnog kilometra, a pored naselja Bogojevo, Sonta, Apatin, Kupusina, Bački Monoštor, Bezdan, Kolut i Bački Breg. Najveće mesto u neposrednom okruženju je Apatin, a regionalni centar je Sombor.

“Gornje Podunavlje” se nalazi u krajnjem severo-zapadnom delu Bačke, u plavnom području reke Dunav, u njegovom gornjem toku kroz Vojvodinu (Srbija). Predstavlja jedini veći ritski kompleks u gornjem toku Dunava kroz našu zemlju. Tu se prostiru kompleksi ritskih šuma, ispresecani rukavcima i kanalima, sa adama, meandrima, vokovima, tonjama, barama, močvarama, vlažnim livadama, tršćacima i ševarima.

Ritovi su fizički odvojeni, ali se nadovezuju jedan na drugi. Meliorativnim radovima i izgradnjom nasipa svedeni su na prostor između nasipa i reke. Monoštorski rit je u jednom delu sveden na uski pojas uz reku, dok se veći deo, kao i Apatinski rit pruža u širokom pojasu aluvijalne ravni i terase. Zajedno s plavnim područjem na Karapandži i Štrpcu, kao i plavnim područjem na desnoj obali Dunava u Hrvatskoj, poznatom po Kopačkom ritu, i Gemencom u Mađarskoj čini prirodnu celinu i predstavlja najveće plavno područje u srednjem toku Dunava.

Ovaj jedinstveni mozaik vodenih, močvarnih i kopnenih ekosistema značajan je centar ekosistemskog, specijskog i genetskog diverziteta. Očuvan je veći broj retkih i ugroženih biljnih vrsta i njihovih zajednica od nacionalnog i međunarodnog značaja, kao i osetljiva staništa koja predstavljaju međunarodni prioritet u zaštiti. Ovo područje stanište je retkih biljnih vrsta kao što su kukurjak Eranthis hyemalis, rebratica Hottonia palustris i borak Hippuris vulgaris, značajno plodište i migratorna staza riba, gnezdilište orla belorepana Haliaeetus albicilla i crne rode Ciconia nigra i stanište najveće populacije jelena Cervus elaphus u Srbiji. Na površini od 19.648 hektara uspostavljen je Specijalni rezervat prirode “Gornje Podunavlje”.

Socijalni i kulturni život lokalnog stanovništva u naseljima u okruženju Gornjeg Podunavlja je u sprezi sa ekološkim karakterom ovog područja. Život naroda na ovim prostorima oduvek se vezuje za Dunav, šumu i ritove. Pored korišćenja šuma, lova i privrednog ribolova, značajna privredna aktivnost je ekstenzivno ribnjačarstvo. Prokopani kanali koriste se za navodnjavanje ali su našli svoju funkciju i kao staništa biljaka i životinja, ali i kao kupališta u toku letnjih meseci. Turizam i rekreacija najbolje su izraženi kroz lovni turizam i sportski ribolov, mada sve više uzimaju maha i ekološki, nautički i seoski turizam.

Etnografsko bogatstvo zadržano je u obližnjim naseljima (Bezdan, Bački Monoštor, Kupusina, Sonta i Prigrevica). Kako na ovom prostoru žive različite nacionalnosti, prisutan je širok spektar narodnih nošnji, karakteristični folkor i običaji. Mnogi običaji kao deo tradicije, danas imaju karakter manifestacije kao što je Maskirani karneval u Kupusini, Šokačka svadba sa “grožđe balom” u Sonti, negovanje izvornih narodnih pesama iz starog zavičaja (Lika i Banija) u Prigrevici, Apatinske ribarske večeri koje se održavaju svaki mesec, “Zlatni kotlić” takmičenje u pripremi “Fišpaprikaša” i dr. Na ovom prostoru spremaju se tradicionalna jela od ribe (fiš-paprikaš, riblja čorba, riba u rašljama) i divljači. Od drveta se u lokalnim radionicama prave čamci i vesla, ali i drugi osobeni predmeti kao što su klompe i predmeti za kuću. Pribor za ribolov se ručno izrađuje u selima u okruženju. Po ritskom jelenu, simbolu prirode ovog područja, nazvano je pivo koje se proizvodi u Apatinu (“Jelen pivo”) i koje se pije širom Srbije.

Najizraženiji ugrožavajući faktor predstavljaju meliorativni i hidrotehnički radovi, kao i hidrotehnička rešenja regulacije količine vode u ritovima, koji su se negativno odrazili na vodni režim u Gornjem Podunavlju. Podizanje obrambenih nasipa uz Dunav šezdesetih godina 20. veka, sprečilo je prirodni režim plavljenja velikog dela površina koje su ostale odvojene od ostalog dela, sa druge strane nasipa. Otežan protok vode, zasipanje, zamuljivanje i zarastanje postojećih bara i kanala, a posebno starih rukavaca koji su presudni za pravilan dotok i protok vode na vodenim i močvarnim staništima pridonose smanjenju vodenih površina. Dunav, kao velika reka godišnje pronese na hiljade tona peska (7 800 000 t) i čestica koje se jednim delom talože u poplavnom delu i Dunavcima. Na taj način dolazi do stalnog podizanja, tj. Uplićavanja rita.

Ekološki problem predstavlja gubitak i fragmentacija staništa, naročito prirodnih šuma lužnjaka, vrbe, bele i crne topole, vlažnih livada i bara. Posredstvom čoveka promenjen je i sastav šuma. Sve je manje hrastovih šuma, a sve više šumskih kultura euroameričkih topola, vrba i američkog jasena, koji su zauzeli staništa poplavnih šuma, vlažnih livada i močvara. Posle gubitka staništa, stranog porekla. Ispaša stoke i svinja, danas nije zastupljena, ali zato uzgoj lovne divljači, posebno divljih svinja i jelenske divljači znatno utiče na obnovu šuma. Nekada su se livade na Štrpcu kosile, što je sprečavalo njihovo obrastanje i prirodnu sukcesiju, a danas je izraženo obrastanje ovih slatina glogom i divljom kruškom.

Pošumljavanje velikih površina plantažnim topolama u znatnoj meri smanjuje plavnu zonu koja u vreme visokih voda predstavlja osnovnu sredinu u kojoj se obavlja prirodni mrest. Riblji svet u velikoj meri je ugrožen neracionalnom i nekontrolisanom eksploatacijom kroz privredni i sportski ribolov. Rečni saobraćaj Dunavom, ali i asfaltni drumovi, šumski i seoski putevi utiču kroz zagađenje, uznemiravanje i izmene staništa.

Područje Dunava na južnom obodu Panonske nizije u Banatu, između prostrane Deliblatske peščare na severu i Dubovački rit, Labudovo okno, ada Čibuklija i Žilava, ušće Karaša, obuhvaćeni su granicama Specijalnog rezervata prirode “Deliblatska peščara”. U granice predloženog Ramsarskog područja su uključeni i vredni akvatični ekosistemi tog regiona, kao što su ušće Nere, Zavojska ada, kao i Dunavci i obale Dunava sa desane strane reke. Uključeno je na Ramsarsku listu 2007. godine.

Glavni tipovi vodenih staništa su stalni rečni tokovi i stalne slatkovodne močvare. Na području Labudovog okna smenjuju se različite biljne zajednice, od vodenih i močvarnih zajednica koje dominiraju, dok je na obalama, kao krajnjim ograncima Deliblatske peščare razvijena vegetacija vlažnih livada i stepskih pašnjaka.

Ovo područje je jedno od specifičnih, jedinstvenih i očuvanih vodenih i močvarnih staništa na donjem toku reke Dunav kroz Vojvodinu i Srbiju, čija su iskonska barsko močvarna staništa dobrim delom uništena. Značajne biljne vrste su beli i žuti lokvanj, iđirot, orhideje i mnoge druge. Dubovački rit i plićaci Dunava predstavljaju idealno mrestilište mnogih vrsta riba. Od značajnijih vrsta tu su šrac, kečiga, mali i veliki vretenar.

Ovaj prostor je značajno stecište ptica močvarica, gnezdilište vrsta ugroženih na celoj planeti, hranilište brojnih retkih i ugroženih vrsta i najjača migratorna stanica vodene avifaune u Srbiji. Ovde je najvažnije gnezdilište i zimovalište malog vranca u Srbiji, i lokacija najbogatije kolonije čaplji u zemlji, u kojoj se gnezdi i blistavi ibis. Na Labudovom oknu borave izuzetno retke grabljivice kao što su orao belorepan i crni orao. Veoma bogata i raznovrsna jata barskih ptica koja broje preko 40.000 jedinki skupljaju se svake godine na vodama Labudovog okna. Ovo je najvažnije zimovalište vodenih ptica u Srbiji i jedno od najvažnijih na Balkanu.

Život čoveka na području Labudovog okna najvećim delom je vezan za Dunav i okolna ritska staništa. Stoga je ribarstvo bilo i ostalo jedno od osnovnih vidova korišćenja područja. Pored privrednog ribolova, danas u granicama zaštićenog prirodnog dobra ograničenog kapaciteta, prisutan je i sportski ribolov, sa mnogo većim mogućnostima od trenutno iskorištenih. U interesu razvoja usklađenog sa potrebama zaštite prirode i potenciranja ekološkog turizma, potrebno je stimulisati tradicionalne načine ribarenja.

Osnovu lovstva na području Labudovog okna čini obilje pernate vodene divljači, čije je korišćenje ograničeno merama zaštite rezervata. U budućnosti treba prisutno bogatstvo i raznovrsnost vodene avifaune koristiti za razvoj posmatranja i fotografisanja ptica. Takođe je neophodno lov na migratorne vrste smanjivati na račun uzgajališta plovuša koja treba locirati na područja van zaštićenog prirodnog dobra.

Poljoprivreda na području bazira se na ispaši goveda i ovaca, za šta postoje prirodni uslovi i potreba u smislu očuvanja specifičnih prirodnih vrednosti. Orjentacija na uzgoj starih, autohtonih rasa (podolsko goveče, vitoroga ovca, cigaja) može u budućnosti predstavljati osnov proizvodnje zdrave hrane, ali i turističku atrakciju. Ratarska proizvodnja je prisutna na malim parcelama i uglavnom zasnovana na ekstenzivnom uzgoju žitarica.

Šumarstvo se odvija uglavnom na adama, ograničeno merama zaštite. Dunav sa rubom Peščare pruža povoljne mogućnosti razvoja turizma (posmatranje i fotografisanje ptica, doživljaj prolećne i jesenje seobe močvarne avifaune, lov i ribolov, nautički turizam). Ulaganje u turističko opremanje, uz adekvatnu promociju, treba da doprinesu svrstavanju ove delatnosti u jednu od osnovnih u budućem razvoju usklađenim sa zaštitom prirodnih vrednosti. Radi održavanja plovnog puta vrši se eksploatacija šljunka iz korita Dunava, uz ograničenja propisana režimima zaštite. Vrši se zahvatanje podzemnih voda za potrebe vodosnabdevanja, i postoji mreža melioracionih kanala. Na području postoje i vikend naselja, čije je širenje u okviru zaštićenog prirodnog dobra, onemogućeno režimima zaštite. Prostor Labudovog okna koristi se u naučno istraživačkom radu (flora i vegetacija, ornito i herpetofauna, kvalitet vode), kao i edukaciji studenata geografije i biologije.

Ovaj dragulj prirode ugrožen je pre svega našim nemarom, budući da Dunav na ove prostore donosi enormne količine plastičnih flaša i ostalih nusproizvoda naše “civilizacije”. Svake godine pojavljuju se novi “razvojni” projekti koji bi neizbežno značili za uzurpaciju, eksploataciju i narušavanje Labudovog okna, među njima najupadljiviji planovi izgradnje marina i luka i eksploatacija uglja. Ozbiljan problem predstavljaju i ilegalni lov i ribolov kao i redovan saobraćaj Dunavom.

Specijalni rezervat prirode «Slano Kopovo», predstavlja jednu od poslednjih očuvanih bara na slatinama Vojvodine, odnosno slanih jezera u paleomeandrima. U davnoj prošlosti je Tisa često menjala svoj tok, razlivala se i plavila okolne nizine. Jedan od prastarih meandara reke Tise je i Slano Kopovo, ostao nakon isušivanja močvara na tlu Vojvodine i podizanja nasipa u 17. i 18. veku. Uključeno je na Ramsarsku listu 2004. godine.

Slano Kopovo ne samo da predstavlja neprocenjiv centar osobene biološke raznovrsnosti živog sveta na prostorima Vojvodine, već i reprezentativni primer slatinskih staništa koja su na granici potpunog nestajanja. Slano Kopovo predstavlja jedno od najvažnijih i najosobenijih staništa ptica u Srbiji. Njegova vrednost se ogleda kroz gnežđenje vrsta atipičnih za Panonsku niziju, a karakterističnih za pontsko-kaspijske slatine i morske obale, kao i činjenicu da se radi o jedinstvenoj selidbenoj stanici za određene migratorne vrste ptica. Slano Kopovo je posebno povoljno za ždralove koji u toku svojih redovnih seoba u ogromnim i veličanstvenim jatima prekrivaju ovaj prostor i zaglušuju ga svojim osobenim «trubljenjem». Brojne su u toku seobe i patke, guske, šljukarice. Ovde se gnezde sabljarke i morski žalar, koji se popularno naziva «panonski mornar».

Na području Slanog Kopova se javljaju specifične slatinske biljne zajednice koje su, ne samo u Srbiji, već i u celoj Panonskoj niziji u fazi iščezavanja. Pečat Slanom Kopovu daje dominantna halofitska (slatinska) vegetacija, koja je vezana za solončake i izgrađena od karakterističnih halofita, te pripada tipu izvornog biljnog pokrivača koji je već skoro nestao sa većeg dela panonskih prostora. Mnoge biljne vrste karakteristične za ovaj tip vegetacije predstavljaju danas prave raritete, pa su zakonom zaštićene, među njima najznačajnije caklenjača i jurčica.

Slano Kopovo se nalazi u severnom Banatu na aluvijalnoj ravni Tise i Galacke, omeđeno putevima Novi Bečej – Novo Miloševo i Novi Bečej - Bašaid. Obuhvata polulučnu, izduženu depresiju pravca severozapad - jugoistok, i predstavlja u stvari fosilni meandar Tise. Jedan od dokaza pravca nekadašnjeg toka reke Tise je desetak manjih ili većih humki u okolini koje su u prošlosti pratile tok reke. Sedimentacijom još u doba Panonskog mora, a kasnije eolskom i naročito rečnom erozijom stvoreno je udubljenje blagih strana i širokog dna, koje se ispunilo vodom. Na sličan način nastale su brojne ulegline i bare u ovom regionu koje zajedno sa močvarama i ritovima Banaćani nazivaju “kopovi”, a ako su im vode sa većim procentom soli onda i “slane”. Otuda naziv Slano Kopovo, mada je poznata i kao Slana, Kopovo, Šoškopo ili pak Lesino kopovo.

Jezero Slano ili Veliko Kopovo se nalazi severoistočno od Novog Bečeja, od koga je u pravoj liniji udaljeno 5 km. Apsolutna visina ogledala jezera je 77 m.

Slano Kopovo se nalazi na lesnoj terasi. Njegov bazen zauzima najdublji deo nekadašnjeg korita Tise. Prema tome, po postanku spada u grupu geomorfoloških oblika koji su postali radom rečne vode i pripada grupi rečnih ili fluvijalnih jezera. Basen Slanog Kopova zauzima najveći deo istočnog kraka pomenutog meandra, čiji oblik podseća na potkovicu sa kracima okrenutim ka jugoistoku.

Paralelno sa Slanim Kopovom, sa njegove istočne strane, prostire se uža depresija Poštaš Kopovo ili Malo Kopovo i za razliku od Slanog Kopova nema slanu vodu. Poštaš Kopovo je slatkovodni ekosistem sa otvorenim vodenim oknima i plivajućim vaskularnim biljama. Ova dva Kopova su razdvojena nešto višom lesnom gredom koja se zove Izmedju Kopova. Njihova medjusobna udaljenost iznosi od 350 do 900 metara. Istočna strana basena Slanog Kopova, ima dosta blag nagib. Iznad zapadne obale diže se odsek lesne terase, relativne visine do 6 m, na kojoj se u tom delu prostire rudina Veliki pesak sa najvišom tačkom na Maslar humki 86,8 metara apsolutne visine. Prema severu i jugu na jezerski basen se nastavlja suvo ili povremeno plavljeno dno fosilnog meandra. Najveće dubine jezera se nalaze bliže zapadnoj obali. Ovde na nekoliko mesta postoje tzv. “oka”, u kojima su dubine najveće. U njima se nalaze i tzv.”živa blata” opasna po život čoveka i stoke, ukoliko se na njih nagazi. Istočna polovina basena je plića. Površina Slanog Kopova iznosi 1, 45 km2.

Tokom poslednje decenije značajan negativni faktor je poremećaj vodnog bilansa, jer sve češće dolazi do isušivanja Slanog jezera i Poštaš Kopova tokom leta i jeseni. Smatra se da su ova isušivanja posledica promena nivoa podzemnih voda (usled izgradnje sistema Dunav-Tisa-Dunav i veštačke brane na reci Tisi). Isušivanje jezera predstavlja jedan od glavnih problema zaštite ptica vezanih za vodena staništa. Na primer, sabljarke Recurvirostra avosetta nisu gnezdile l989. godine zbog niskog vodstaja vode Slanog jezera na početku sezone gneždjenja.

Osnovni faktori ugrožavanja Slanog kopova su nepovoljan vodni režim i intenzivna poljoprivredna proizvodnja u okruženju ali i u samom rezervatu. U toku su projekti aktivne zaštite otkupa zemljišta i prevođenja njiva u travna staništa, kao i projekat poboljšanja vodnog režima.

SRP “Carska bara“ predstavlja autentičan mozaičan splet jezersko – ribnjačkih, rečnih, barskih, močvarnih, livadskih, slatinskih, stepskih, šumskih i oraničnih ekosistema, sa izuzetno bogatim ekosistemskim i specijskim biodiverzitetom. Nalazi se u Srednjem Banatu,  jugozapadno od Zrenjanina, u plavnoj zoni međurečja Tise i Begeja. Ima oblik latiničnog slova «S» blago izvijenog u pravcu jugozapad – severoistok. Na ukupnoj površini od 1.676 ha, Ustanovljena je i zaštitna zona koja obuhvata 7.532 ha. Uspostavljen je trostepeni režim zaštite. Uključena je na Ramsarsku listu 1996. godine.

Prisutan je veliki broj hidroloških objekata: tok Starog Begeja;, Carska bara, Bare Tiganjica, Perleska bara, veliki broj manjih bara, mrtvaja i kanala.

Ekosistemski i specijski diverzitet SRP «Carska bara» predstavlja jednu od njenih temeljnih vrednosti.

U okviru rezervata je opisano: oko 500 biljnih vrsta; fitoplanktona 328 vrsta; veliki broj insekata; riba 24 vrste; vodozemaca 11 vrsta; gmizavaca 5 vrsta; faune ptica 250 vrsta; sisara 50 vrsta.

Razvijeni su skoro svi tipovi vegetacije (vodena, močvarna, livadska, slatinska i šumska). Značajni predstavnici retke i ugrožene flore i faune su beli i žuti lokvanj, vilini konjici, mrmoljci, žabe i barske kornjače, orlovi belorepani, čaplje, divlje guske i divlje patke, divlja mačka i vidra.

Osnovni ugrožavajući faktor u Rezervatu predstavlja loš kvalitet vode opterećene organskom materijom koja se upušta u Stari Begej iz ribnjaka. Negativan uticaj imaju i nedozvoljene radnje u režimima zaštite I i III stepena na prostoru i uspostavljanje jabučnjaka u Botoškom ritu, što dovodi do degradacije retkih livadsko-slatinskih zajednica.

Specijalni rezervat prirode «Ludaško jezero» zaštićen je kao prirodno dobro od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju. Uvršteno je na Ramsarsku listu 1977. godine.

Ludaško jezero sa okolnim kompleksom vlažnih staništa nalazi se na samoj granici Subotičko-Horgoške peščare i lesne zaravi Bačke. Jezero je jedina stajaća voda ove peščare, koja nije pretrpela ireverzibilne promene tokom regulacija voda regiona. U poređenju sa sličnim vodenim ekosistemima Vojvodine, spada u jedno od najočuvanijih močvarnih biotopa peščarskog i stepskog prostora i istovremeno je jedini predstavnik plitkih, semistatičnih jezera stepske oblasti u našoj zemlji. Visoke lesne obale jezera čuvaju reliktnu stepsku zajednicu, staništa florističkih retkosti.

Ludaško jezero pripada malobrojnim očuvanim stepskim jezerima Panonske regije. Najvažnije prirodne karakteristike ovog kompleksa vlažnih staništa su određene geografskim položajem jezera, hidrogeološkim osobinama područja i klimatskim uslovima. Rezultat ovih faktora je mozaičan tip predela, povećana predeona i specijska raznovrsnost.

Jezero i okolne plavljene livade pretstavljaju mesto okupljanja i boravka brojnih ptičjih vrsta u toku prolećne i jesenje seobe. Kao značajnije predstavnike flore i faune treba pomenuti orhideje, panonski zvezdan, vodenu stenicu, čikova, žabe češnjarke, mrmoljke i brkate senice.

Kompleks igra ključnu ulogu u očuvanju vidre na slivnom podrčju Kireša.

Vlažna staništa vezana za Ludaško jezero su bila podvrgnuta odvodnjavanju u drugoj polovini 20. veka. Danas je jedan od najvećih problema zagađenje voda.

Obedska bara je najstarije zaštićeno područje u našoj zemlji, a takođe i jedno od najstarijih prirodnih dobara na svetu. Stavljena je pod zaštitu 1874. godine. “Zlatno doba” Obedske bare trajalo je tokom 19. i u prvim decenijama 20. veka. Smatra se da je tada u zoni Potkovice Obedske bare gnezdilo oko 60.000 parova ptica močvarica, od čega u je koloniji čaplji bilo 15.000 parova, u okviru 8 vrsta. To je bila koncentracija ptica kakva se retko gde mogla naći na prostorima Evrope.

Danas Specijalni rezervat prirode “Obedska bara” predstavlja najveće plavno područje u Srbiji, autentičan splet mrtvaja, bara, okana, močvarne vegetacije, vlažnih livada i šuma koje se odlikuje izuzetnim bogatstvom biološke raznovrsnosti sa značajnim prisustvom retkih i ugroženih vrsta od nacionalnog i međunarodnog značaja. U njemu se nalaze brojni osetljivi (fragilni) ekosistemi, posebno vlažna staništa, prastare šume hrasta lužnjaka i slatine. Obedska bara ima poseban značaj za reku Savu kroz očuvanje i unapređenje kvaliteta rečne vode, za mrest riba, reprodukciju vodozemaca i gmizavaca, kao i opstanak retkih i ugroženih vodenih vrsta biljaka.

Na području Rezervata je uspostavljen trostepeni režim zaštite na ukupnoj površini 9820 ha. Upisana je na Ramsarsku listu 1977. godine.

Postojanje starih mešovitih šuma kao što je Debela gora, izuzetne raznolikosti i gljiva, flore i faune, sa brojnim starim natrulim, polusuvim ili sasvim suvim stablima, od velikog broja različitih vrsta drveća (hrast lužnjak, jasen, bela topola, crna topola, grab, brest, jasen, cer, klen, itd), upravo je jedan od glavnih ciljeva zaštite prirode.

Osnovne vrednosti flore i faune Obedske bare su lokvanji, testerica, barska paprat, barske kornjače, žabe, tritoni i vodene zmije, kolonije čaplji, gnezda orla belorepana, crnih roda, crnih lunja, centar reprodukcije slepih miševa, divlja mačka i kune.

Prostrano plavno područje Rezervata je prirodno mrestilište za veliki broj savskih vrsta riba i njihova neophodna hranidbena baza. Posebno značajne vrste riba su štuka, čikov, šaran, karaš itd.

Na istočnom kraku Potkovice nalaze se ruševine srednjevekovnog utvrđenja Kupinik iz 1388. godine, ostaci Manastira Obed iz 1501., kao i crkva Sv. Luke na rubu Kupinova i Potkovice Obedske bare iz 1451. godine, što predstavlja jednu od prvih pravoslavnih crkava na prostorima Vojvodine. Osnovni faktori koji u savremeno doba ugrožavaju prirodne vrednosti SRP ,,Obedska bara” su zarastanje i nestajanje vlažnih staništa nepovoljne promene vodnog režima, razvoj intenzivnog šumarstva, posebno podizanje plantažnih zasada klonskih topola, izostanak obnavljanja starih prirodnih šuma sa hrastom lužnjakom, neadekvatno upravljanje zaštićenim prirodnim dobrom od međunarodnog značaja i nedostatak odgovarajućih projekata i sredstava. Poslednjih nekoliko godina su u toku aktivnosti na provođenju projekta Sanacije i revitalizacije vlažnih livada i pašnjaka .

Od međunarodnog značaja 8 zaštićenih prirodnih dobara u Vojvodini je proglašeno Ramsarskim područjem. U okviru IPA (IPA = značajna botanička područja) evidentirano je 27 područja, dok je 21 lokalitet evidentiran za IBA područje (IBA = značajna područja za ptice), evidentirana su 4 PBA područja (PBA = značajna područja za dnevne leptire), 2 područja predložena su za Rezervat biosfere, a evidentirano je i 7 značajnih prekograničnih područja.

RAMSARSKA PODRUČJA U AP VOJVODINI (RAMSAR)

Prema Ramsarskoj konvenciji (Konvencija o očuvanju i održivom korišćenju područja koja su od međunarodnog značaja naročito kao staništa za ptice močvarnice), u Vojvodini je 8 područja upisano na listu Ramsarskih područja.

Konvencija o vodenim područjima, potpisana je 1971. godine u gradu Ramsaru, na iranskoj obali Kaspijskog jezera. Ovaj međudržavni akt obezbeđuje osnovu za očuvanje i mudro korišćenje vodenih staništa i njihovih resursa kroz lokalne, regionalne i nacionalne aktivnosti i međunarodnu saradnju. Ramsarska područja zauzimaju površinu od 57.255 ha, odnosno 2.66% od teritorije AP Vojvodine.

Značajna botanička područja (IPA – Important plant area)

U okviru međunarodnog IPA projekta (značajna botanička područja),na području Vojvodine izdvojeno je 27 područja ukupne površine 328 208 ha, tj. 15,3% teritorije.

IPA područja u Vojvodina su: Fruška Gora, Koviljsko – petrovaradinski rit, Obedska bara, Carska bara, Slano Kopovo, Gornje Podunavlje, Deliblatska peščara, Selevenjske pustare, Zasavica, Pašnjaci velike droplje, Vršačke planine (Vršačke planine; Mali rit; Margita, Plandište, Jasenovo), Subotička peščara, Palić, Ludaš, Titelski breg, Rimski šanac, Žabaljska humka sa slatinom, Slatinsko područje Mužlja – Aradac, Slatinska područja oko Doroslova, Slatinsko područje Čoka – Ostojićevo – Jazovo - Banatski Monoštor, Telečka I (Duboka dolina, Panonija, Lipar – Busi), Telečka II (Mali Beograd, Zobnatica, Široka dolina – Orešković), Telečka III (Mali Iđoš), Severna Bačka I (Velike Slatine – Gakovo, Široka bara, Bela bara oko Bilića, Rančevo – Riđica, Stanišić, Čonoplja – Svetozar Miletić), Severna Bačka II (Mali pesak, Martonoš, Kapetanski rit – Velebit, Zimonjić oko Kireša), Severni Banat (Banatsko Aranđelovo – Veliki i Mali Siget, Novi Kneževac – Širine, Šulpe majur, Filić, Budžak), Srednji Banat I (Ostrovo; Rusanda; Okanj) i Srednji Banat II (Slatine Sečanj, Neuzina, Botoš, Tomaševac, Orlovat).

Područja od međunarodnog značaja za ptice (IBA – Important bird area)

Izdvojeno je 21 (IBA) područje od međunarodnog značaja za ptice ukupne površine 354 786 ha zauzimajući 16,5% prostora Vojvodine.

IBA područja u Vojvodini su: Gornje Podunavlje, Karađorđevo, Subotička jezera i pustare, Bečejski ribnjak, Jegrička, Titelski breg, Koviljski rit, Pašnjaci velike droplje, Slano Kopovo, Okanj i Rusanda, Carska bara, Gornje Potamišje, Srednje Potamišje, Vršačke planine, Deliblatska peščara, Labudovo okno, Dunavski lesni odsek, Fruška Gora, Obedska bara, Bosutske šume i Zasavica.

Područja značajna za dnevne leptire (PBA – Prime butterfly area)

Područja značajna za dnevne leptire (PBA) obuhvataju 91 107 ha, tj. 4,2% prostora APV. PBA područja na teritoriji Vojvodine su: Gornje Podunavlje, Fruška gora, Deliblatska peščara i Zasavica.

Čovek i biosfera (MAB - Man and Biosphere)

U okviru projekta UNESCO „Čovek i biosfera“ čiji je cilj objedinjavanje zaštite biodiverziteta, kulturnih vrednosti i ekonomskog razvoja određenog područja, predloženo je da SRP „Gornje Podunavlje“ i SRP „Deliblatska peščara“ uđu u Mrežu rezervata biosfere.

Značajna prekogranična područja

Kao značajna prekogranična područja izdvojeni su NP „Fruška Gora“, PP „Palić“, SRP „Ludaško jezero“, SRP „Selevenjske pustare“, SRP “Gornje Podunavlje“, SRP „Zasavica“ i SRP „Deliblatska peščara“.

Na listi međunarodno značajnih vodenih područja prema ovoj konvenciji, nalaze se sledeća područja:

Top of Page